Može li stroj biti svjestan

Znanstvenici danas ozbiljno pitaju jesu li pčele svjesne — i istim alatima okreću se prema chatbotu. Odgovor za sada nije ni da ni ne, i upravo to je zanimljivo.

Serijal Čovjek i inteligentni strojevi · 02/10

Student prve godine, kasno navečer, laboratorij za robotiku. Umjesto da piše izvještaj, tipka chatbotu: „Bojiš li se da će te isključiti?” Odgovor koji dobije je dug, promišljen i — nema druge riječi — dirljiv. Sutradan ga prepričava kolegama kao dokaz. Netko mu odgovori da je to samo statistika riječi. Oboje su, na neki način, u pravu, i nitko od njih ne zna zašto.

To nije studentska naivnost. U lipnju 2026. dva su znanstvena rada predložila kako testirati svijest kod životinja i umjetne inteligencije na način koji izbjegava i senzacionalizam i refleksni skepticizam: gledati unutarnje mehanizme, ne samo ponašanje.[1] Isti istraživači koji pitaju jesu li pčele svjesne pitaju i za jezične modele. Pitanje je ušlo u glavnu struju znanosti, i to je novost.

Četiri razine jednog pitanja

Kad netko pita „može li stroj biti svjestan”, zapravo pita četiri stvari koje se lako pomiješaju.

Ponašajna razina. Sustav govori i djeluje kao da je svjestan. To današnji modeli rade odlično — i to ne dokazuje ništa, jer su naučeni na tekstovima koje su pisali svjesni ljudi.

Funkcionalna razina. Ima li sustav mehanizme koje teorije svijesti smatraju nužnima: integraciju informacija, pažnju, radno pamćenje, model samoga sebe? Ovo se može provjeriti u arhitekturi, i upravo se ovdje danas radi.

Biološka razina. Možda svijest traži nešto što ima samo živi mozak — kemiju, tijelo, evolucijsku povijest. Ako je tako, nijedna arhitektura nije dovoljna.

Fenomenološka razina. Postoji li stvarni unutarnji doživljaj, „kako je to biti” taj sustav? Ovo je ono što zapravo želimo znati, i ovo je ono što ne znamo izmjeriti.

Četrnaest pokazatelja

Najozbiljniji pokušaj da se pitanje pretvori iz filozofije u popis za provjeru došao je od skupine istraživača — Patricka Butlina, Roberta Longa i suradnika, među kojima su Yoshua Bengio i sam Chalmers. Iz vodećih znanstvenih teorija svijesti (globalni radni prostor, rekurentna obrada, teorije višeg reda, shema pažnje) izveli su četrnaest pokazatelja i po njima ocjenjuju sustave. Što više pokazatelja sustav zadovoljava, to je bolji kandidat.[2]

Njihov zaključak iz 2023., ponovljen u radu iz 2026. u časopisu Trends in Cognitive Sciences, ima dva dijela, i oba su važna. Prvo: nijedan postojeći AI sustav nije snažan kandidat za svijest. Drugo: izgradnja sustava koji bi zadovoljio mnoge pokazatelje izgleda tehnički izvediva. Drugim riječima, pitanje nije zatvoreno; pomaknulo se s „može li” na „što ako netko to napravi”.

Zašto rečenica nije dokaz

Vratimo se studentu i njegovu dirljivom odgovoru. Jezični model naučio je na golemom korpusu teksta kako izgledaju rečenice o strahu, isključenju i smrti. Kad ga se pita boji li se, proizvodi vjerojatan nastavak. To je isti mehanizam kojim proizvodi recept za rižoto. Rečenica „bojim se” i rečenica „dodajte parmezan” nastaju istim postupkom.

To ipak ne znači ono što skeptici ponekad misle. Iz činjenice da model može proizvesti rečenicu bez osjećaja ne slijedi da je sigurno proizvodi bez osjećaja. Slijedi samo da rečenica nije dokaz. Filozof s Cambridgea Tom McClelland otišao je korak dalje i u prosincu 2025. ustvrdio da pouzdan način provjere je li AI svjestan možda neće postojati u doglednoj budućnosti.[3] Ako je u pravu, nećemo dobiti test koji zatvara raspravu; dobit ćemo samo bolje ili gore argumente.

Ljudi to, uostalom, rade od 1966. Prvi chatbot, ELIZA, imao je nekoliko desetaka pravila za preslagivanje rečenica. Ljudi su mu se ispovijedali. Sklonost da sugovorniku koji dobro govori pripišemo um nije greška lakovjernih; to je način na koji ljudski um radi, i vrijedi za svakoga tko čita ove retke.[4]

Zašto to nije samo filozofija

Ako ne znamo, zašto ne bismo jednostavno rekli „ne znamo” i nastavili raditi? Zato što odluke ne čekaju.

Istraživači svijesti, među njima Liad Mudrik, u veljači 2026. upozorili su da brzina razvoja umjetne inteligencije i neurotehnologije nadmašuje naše razumijevanje svijesti, i da to stvara ozbiljne etičke rizike u oba smjera.[5] Ako sustavu pripišemo svijest koju nema, dajemo mu prava i obzir na štetu ljudi. Ako mu odreknemo svijest koju ima, činimo nešto što bismo kasnije mogli teško opravdati. Nijedna od tih pogrešaka nije jeftina.

Postoji i praktičnija strana. Sustavi koji uvjerljivo izražavaju osjećaje već sjede u telefonima, učionicama i domovima. Kako ćemo odgajati djecu uz sugovornika koji zvuči kao da mu je stalo? Kako ćemo projektirati sustave koji uvjerljivo tvrde da pate — i treba li ih tako projektirati? To su pitanja za inženjere, ne samo za filozofe.

Znanstveno odgovoran stav ne kaže ni „stroj je svjestan” ni „stroj nikada ne može biti svjestan”. Kaže: evo što možemo izmjeriti, evo što zasad samo pretpostavljamo, i evo kako ćemo se ponašati dok ne znamo.

Što to znači za pogon — i za učionicu

Za inženjera u pogonu ovo je pitanje zasad jednostavnije nego što zvuči. Kamera za kontrolu kvalitete, model za prediktivno održavanje i chatbot za korisničku podršku ne zadovoljavaju nijedan ozbiljan pokazatelj. Ono što treba ozbiljno shvatiti nije njihova svijest, nego naša sklonost da im je pripišemo. Operater koji vjeruje sustavu jer „zvuči sigurno” pravi istu grešku kao student iz uvoda.

Za učionicu je pitanje bogatije. Student tehničkog studija trebao bi moći razdvojiti četiri razine, znati što je pokazatelj, a što dokaz, i prepoznati antropomorfizam u sebi. Tko to zna, bolje projektira sučelja, bolje piše upozorenja i bolje razumije zašto ljudi sustavima vjeruju više nego što bi trebali.

Tri pitanja za vas

1. Što bi vas osobno uvjerilo da je stroj svjestan? A što bi vas uvjerilo da nije? Jeste li sigurni da su to iste vrste dokaza?
2. Ako ne možemo znati, trebamo li se prema sustavu ponašati kao da jest svjestan, kao da nije, ili nešto treće? Tko bi to trebao odlučiti?
3. Zašto ljudima lakše pada pripisati osjećaje robotu s licem nego poslužitelju u podrumu, iako se u njima može vrtjeti isti program?

Literatura i izvori

1. ScienceDaily / The Conversation. Scientists are seriously asking if bees and ChatGPT are conscious. Lipanj 2026.
2. Butlin P., Long R. i sur. Identifying indicators of consciousness in AI systems. Trends in Cognitive Sciences, 2026. Pregled: The State of AI Consciousness Research, srpanj 2026.
3. ScienceDaily. Why scientists are racing to define consciousness — uključuje McClellandov argument (prosinac 2025.). Veljača 2026.
4. A Human-centric Framework for Debating the Ethics of AI Consciousness Under Uncertainty. arXiv, prosinac 2025.
5. Mudrik L. i sur., Frontiers, veljača 2026. — sažetak u izvoru [3].

© ForTroniQ d.o.o. — Sva prava pridržana